
Ako vam tvrdi disk pokvari, ne možete ga tek tako baciti. Čak i oštećeni tvrdi disk može sadržavati osjetljive podatke koji se mogu vratiti. Dodatno, tvrdi diskovi bačeni na odlagališta ne biološki se razgrađuju. Zapravo, vanjski tvrdi diskovi doprinose emisiji stakleničkih plinova na odlagalištima otpada.
Dakle, ne bacajte svoj tvrdi disk! Umjesto toga, prvo uništite podatke na njemu i reciklirajte ga. Centri specijalizirani za recikliranje tvrdih diskova koristit će različite metode uništavanja podataka, uključujući uništavanje tvrdih diskova.
U ovom ćemo članku raspravljati o tome kako funkcionira uništavanje tvrdog diska, prednostima i manama tog procesa i kakvoj je usporedbi s drugim metodama recikliranja tvrdog diska.
Kako radi uništavač tvrdog diska?
Kao što naziv sugerira, uništavanje tvrdog diska je postupak drobljenja tvrdog diska u sitne komadiće. Zamislite da papir prolazi kroz sjeckalicu. Naravno, uništavanje tvrdog diska obavlja se posebnim, a ne standardnim uništavačem.
Budući da usitnjavanje vaš tvrdi disk razbija na male komadiće, nekome je teže oporaviti podatke koji se možda nalaze na disku.
Općenito govoreći, ne biste trebali sami uništavati svoj tvrdi disk. Osim ako niste obučeni, proces usitnjavanja može osloboditi zagađivače okoliša, uzrokujući kontaminaciju. Osim toga, morate koristiti pravi stroj za uništavanje vašeg tvrdog diska. To može biti vrlo skupo, pa se financijski ne isplati osim ako ovaj postupak ne izvodite redovito.
Prednosti i nedostaci uništavanja tvrdog diska
Uništavanje tvrdog diska ima nekoliko prednosti. Neke od najvećih prednosti uključuju:
Spriječite oporavak osjetljivih podataka
Ekološki prihvatljiv (ako se pravilno izvede)
Osigurajte usklađenost sa HIPAA i FACTA
Nedostaci usitnjavanja uključuju:
Potencijal za nepotpuno uništenje (ako nije pravilno obučen)
rizik od zagađenja okoliša
skupa oprema
Važno je napomenuti da se ti nedostaci javljaju samo ako je obrada netočna. Zato se najbolje obratiti stručnjacima u reciklažnim centrima za elektroniku.
Uništavanje tvrdog diska i druge metode
Uništavanje tvrdog diska nije jedina metoda uništavanja podataka. Demagnetiziranje, taljenje i bušenje također su neke od korištenih metoda.
topiti
Uspoređujući sve četiri metode, topljenje je daleko najopasnija metoda. To uključuje umakanje tvrdog diska u kiselinu kako bi se uništile informacije na njemu. Iako je učinkovit, oslanja se na upotrebu jake klorovodične i dušične kiseline. Ako dođete u dodir s bilo kojom od ovih kiselina, možete biti izloženi riziku od oštećenja očiju, iritacije nosa i grla, povraćanja, bolova u trbuhu, pa čak i dugotrajnih zdravstvenih problema.
bušenje
Što se tiče učinkovitosti, bušenje nije najvažnije. Bušenje tvrdog diska očito će ga oštetiti, ali je još uvijek moguće oporaviti podatke sa svih neoštećenih dijelova.
Demagnetiziranje
S pojavom topljenja i bušenja, ostale su nam samo dvije metode uništavanja podataka: demagnetiziranje i uništavanje tvrdog diska. Demagnetiziranje se izvodi pomoću posebnog uređaja koji se zove demagnetizator. Demagnetizatori koriste magnetska polja za kodiranje podataka na tvrdom disku, čineći ih nečitljivima. Ovu je metodu također vrlo lako izvesti kada znate kako upravljati degausserom.
Demagnetiziranje naspram drobljenja: koja je metoda najučinkovitija?
Je li demagnetiziranje bolje od uništavanja tvrdog diska? Odgovor je kompliciran jer su obje metode vrlo učinkovite. Kada se uništavanje izvede ispravno, ono je sigurno, ekološki prihvatljivo i osigurava potpuno uništenje podataka. S druge strane, demagnetiziranje može biti učinkovitiji način za brisanje tvrdog diska. Tvrdi diskovi koriste magnetsku pohranu, tako da izloženost jakim magnetskim poljima u uređaju za demagnetiziranje doslovno može osigurati da podaci budu potpuno nečitljivi ili potpuno izbrisani.
